Kako ja volim svojim domovinu

Volim je toliko da se trudim vidjeti je onakvom kakva jest, a ne onakvom kakvom bi je željeli prikazati oni kojima odgovara da ostane ovako trula. Volim je toliko da želim da se u njoj cijene rad, znanje i poštenje, a ne prezime, stranačka iskaznica ili porijeklo (bilo biološko, bilo ideološko). Volim je toliko da me boli kada vidim kako ju pljačkaju isti oni koji se najglasnije deru o domoljublju dok s drugom rukom potpisuju odluke koje je unazađuju.

Ali što ja znam? Ako mi se ne sviđa, kažu, mogu otići. Jer pravi domoljubi valjda šute i klimaju glavom dok se simboli zabranjeni zakonom nose ponosno, a prijetnje i omalovažavanja onima koji ukažu na to prolaze bez posljedica. Valjda pravi domoljubi ne žele bolje, nego samo poslušno gledaju kako isti krug ljudi generacijama okreće milijarde dok sirotinja broji lipe pred blagajnom.

Ja, eto, nisam takav domoljub. Ja sam onaj naivan, tvrdoglavi domoljub koji vjeruje da Hrvatska može biti zemlja u kojoj će mladi imati šansu uspjeti bez da se učlane u “pravu” stranku ili rode u “pravoj” obitelji. Ja sam onaj domoljub koji želi Hrvatsku u kojoj nitko ne mora šutjeti da bi bio siguran. Hrvatsku u kojoj će biti važno tko si kao čovjek, a ne tko ti je tata ili koga znaš.

Imam 60 godina. Srce mi je već izmučeno infarktima zbog svih ovih stresova, korupcije i nepravde, ali i dalje se svako jutro budim s nadom. Nadom da će mladi progledati, da će shvatiti da mogu biti slobodni, da mogu reći “dosta”, da mogu odbiti biti ukalupljeni u ono što im se servira kao jedina moguća sudbina.

Ja sam domoljub, konobar i domoljub. Ali ne onaj koji šuti. Nego onaj koji vjeruje u slobodnu domovinu za sve, a ne samo za podobne.

*********************************INTERMEZZO**********************************