Kad je ravnatelju svirka važnija od škole i učenika

Isprika unaprijed – ne svima. Samo onima koji zaslužuju da ih se ne stavlja u isti koš s ostatkom društvene septičke jame.

Započet ću s malom digresijom. Znate onu staru: “Čast izuzecima.” E pa, dragi čitatelji, došli smo do točke kada više nije dovoljno reći “neki ravnatelji, neki nastavnici”, jer broj tih “nekih” rapidno raste, buja poput korova u neodržavanom školskom vrtu, pa ćemo, ako ovako nastavimo, uskoro morati napraviti registar onih pravih – onih koji uistinu poučavaju, vode, usmjeravaju, podržavaju. Koji ne spavaju na sastancima, ne prave se važni na seminarima, ne broje dane do mirovine već – zamislite to! – prate svoje učenike i potiču ih da rastu.

No, svjetla reflektora trenutačno ne idu na njih. Oni su u sjeni. Jer pozornicu sve više zauzimaju ravnatelji kojima je važnije da stignu na glazbenu turneju nego tko je osvojio četiri medalje na državnim natjecanjima, koji bi radije popili kavu s nekim moćnikom nego poslali mail s prijavom za županovu nagradu – jer, realno, koga još briga za “neko tamo dijete” koje se zove kao i svi drugi. Nema ni oca u vijeću, ni majku u općini, ni prezime koje otključava donacije.

Jedna učenica – ponavljam: više puta nagrađivana, višestruko prepoznata, čak ušla u nacionalnu selekciju za međunarodno juniorsko prvenstvo – nije zaslužila da je se spomene. Ravnoteža svemira bila bi poremećena, naravno, da ravnatelj pročita sve to. Jadan čovjek, zamislite samo – pet minuta duže na sjednici! A učenica? Neka si sama napiše priznanje i čestita. U ogledalu.

Moja kći, da, osobno iskustvo, ali i simptom šire bolesti, bila je također “bezobrazna”. Na nacionalnom natjecanju pobijedila, školi donijela 5000 kuna (u ono doba pozamašan iznos, zapravo ni danas nije za olako odbaciti), i osvojila – vjerovali ili ne – nagradni izlet po Hrvatskoj. Ali hej, razrednica je zaboravila reći. Ups! “Dogodi se, hahaha!” – rekla je uz osmijeh, kao da je zaboravila šalicu u zbornici, a ne nagradu djetetu koje ju je zaslužilo.

Ali što je to u usporedbi s pravom valutom današnjeg školstva – rodovna podobnost. Niste dijete političara? Bogataša? Učiteljice s dugogodišnjim stažom u županijskoj komisiji za dodjelu bodova za sve i svašta? Onda ništa. Nema nagrada, nema priznanja, nema izleta. Dobiš možda malo tapšanja po ramenu, ako baš nemaš peh da si dijete s prezimenom koje asocira na nešto “nepotrebno”.

U međuvremenu, djeca nekih učitelja maltretiraju druge učenike dok ih kolege gledaju kao da su im ruke svezane po školskom statutu, djeca podobnih i s odgovarajućim kontom u banci dobiju ocjene koje ni Einstein ne bi zaslužio, a ponosno koračaju školskim hodnicima kao da nose Nobelovu nagradu – a ne tatin potpis na testu.

I neka mi netko kaže da roditelji trebaju “poštovati” učitelje. Koje točno? One koji se grče pri pogledu na dar vrijedan 300 i više eura? Ma dajte. Nisam još čuo da je itko odbio bocu vina s pozlaćenim etiketama i voucher za vikend u termama. Dovoljna je jedna mama s Gucci torbicom i suprugom koji radnike plaća minimalcem, i čitav razred zna da “poklon za kraj školske godine mora biti reprezentativan”. Jer učitelji su postali – u nekim slučajevima, naravno – zaposlenici marketinga, a ne mentori.

I onda se čude što učenici nemaju poštovanja. Pa poštovanje se ne traži, ono se zaslužuje. A ono što su neka djeca zaslužila – nagrade, priznanja, podršku – to im je bezdušno oduzeto, ignorirano, omalovaženo. Samo zato što nisu čije treba.

I sad dolazimo do još jedne boli – medije takve teme  ne zanimaju. Urednicima je to “ništa”, “predugačko”, “negativno”, “koga briga za nečije dijete koje je propustilo izlet”. Jer da, realno, u državi u kojoj nas svakodnevno truju i lažu, koga briga za “detalje” kao što su nepravde prema djeci? Neki novinari čak kolutaju očima kad ih roditelji “gnjave” pričama o propuštenim priznanjima i nepravdama – kao da to nije korov iz kojeg raste budući cinizam i apatična mladost. A županijski činovnici? Ni trunke volje da nešto isprave. U redu, do grešaka je došlo (ne)odgovornošću škole i ravnatelja, ali nije li županija ta koja bi trebala provjeriti odgovornost takvih ravnatelja? Poslati barem pismo podrške učenicima koji su zakinuti? Motivirati ih, pokazati da netko ipak vidi njihov trud? Ili će se samo čuditi kad ti učenici presele u druge škole u drugim gradovima, pa iz tih gradova u druge države, a nama ostanu samo podobni – da ih biramo u vijeća, odbore, liste i – začudo – ravnateljske kabinete.

Ponovit ću, i neka bude jasno: iskreno se ispričavam svim onim učiteljima i ravnateljima koji znaju zašto su u školstvu. Suradnja s njima mi daje nadu. Ali ovakve nepravde režu ravno u dušu. I ne, neću šutjeti. Jer šutnja u ovom društvu odgojila je generacije pokornih, a mi trebamo odgojiti generacije slobodnih, kreativnih, samosvjesnih ljudi.

Ali to se, nažalost, ne nagrađuje. Još uvijek.

Jučer su u zgradi Scheier nagrađeni učenici za svoja postignuća na državnim i međunarodnim natjecanjima. Nagrade su se dijelile za osvojeno prvo, drugo ili treće mjesto. Ti učenici možda nisu ni svjesni da osim što su nagrađeni za rezultate, nagrađeni su i učiteljima i ravnateljima koji vode brigu o njihovom razvoju i isticanju njihovih uspjeha. Oni koji nisu nagrađeni takvim ravnateljima i učiteljima jučer, na žalost, nisu bili na toj dodjeli iako su zaslužili.

*********************************INTERMEZZO**********************************