Gorkić je govorio o piti na engleskom

Nek’ mi zadnja misao bude In memoriam.
Gorkić je govorio!

A evo i In memoriam:
Onaj koji je životu rekao “ajmo na još jednu rundu”!
Pisac, konobar, urednik i hodajući kontradiktorni fenomen – čovjek koji je više kava natočio nego što ih je popio, a ipak više tekstova pročitao nego što ih je napisao (barem onih dosadnih). Legenda šanka i tipkovnice, s jednom nogom u književnosti, a drugom u stvarnosti, koju redovito ismijava kroz ironiju, sarkazam i onu dozu cinizma koja ti kaže da si još živ.
Osnivač, urednik, autor, ali i glavni zajebant u sobi. Kad ti napiše status, razmisliš o životu. Kad ti natoči pivu, pomiriš se s njim. Kad spoji to dvoje – pišu se knjige. Doslovno.
Njegov životni moto? “Nisam danguba, samo stvaram povijest”. Uz irish cappuccino.
Gorkić je govorio!

Danas sam počinio društveni suicid — rekao sam što mislim.
Znam, glupo. Trebao sam, kao i sav normalan svijet, prvo izvidjeti tko je online, tko je kome brat od tetke, i je li dotični simpatizer, član ili vozač stranke.
Ali ne, ja sam rekao svoje mišljenje. Javnu riječ. U državi gdje se “vlastito mišljenje” tolerira isključivo ako je tuđe.
Naravno, odmah sam dobio dijagnozu: jugokomunjara, desničarčina, mason, Sorosev plaćenik, uhljeb, hejter, bot, i što je najgore — neodgojen.
Sad čekam da mi dođu isključiti internet, a susjedi su mi već prestali klimati glavom kad ih pozdravim.
Zaključak?
Sloboda govora postoji — samo pazi da ne koristiš tu slobodu. Posebno ne glasno. Posebno ne među narodom koji sve zna, ali ništa ne smije reći.
Ali jbg, neki ljudi puše cigarete, a ja pušim istinu. Navodno je oboje štetno po zdravlje.
Gorkić je govorio!

Gospođo po tko zna koji put, ne pitam za broj sobe zbog sebe nego zbog računa. To važi i za Vas, gospodine!
Gorkić je govorio!

Ja, Konobar s olovkom, dođem ti kao zabranjena literatura ispod šanka. Nisu me stavili na police jer bi djeca mogla postavljat pitanja, a ni odrasli ne bi znali odgovore. Umjesto tvrdih korica imam tvrdi jezik, a između redaka više gorčine nego u pelinkovcu bez leda. Tko me čita, ne izlazi isti. Samo oprezno listaj, jer riječi mi grizu, a istina peče kao loš viski.
Gorkić je govorio!

Rekli su mi da će kratki popodnevni drijemež poboljšati moj rad… Sad šefica stvarno više nema zamjerki — od kad spavam na poslu, ni jednu grešku nisam napravio!
Gorkić je govorio!

Dalmatinka i zrna grožđa – tragedija u tri čina
Stoji gospođa u hotelu pred bife stolom, ruke prekrižila k’o da je došla pod prozor reć’ šta sve misli o nevjesti iz Imotskog. Gleda u tanjur: zrna grožđa. Ne grozd. Ne vinova loza. Ne čak ni karton Ožujskog. Samo – zrna.
– A ča je ovo, molim vas? – pita konobara dok prstom oprezno takne jedno zrno kao da je otrovna žaba iz Amazonije.
– Grožđe, gospođo – kaže konobar, zbunjen, ali već navikao na slična pitanja. – Očišćeno, za zobati recimo uz sir, praktično.
– Zrno po zrno? Ma ča van je ovo, znanstvena fantastika? Otkad se grožđe ne bere u grozdu? Ča će mi jedno zrno, ča san ptica? Ili je ovo neka minimalistička verzija spize?
Uzela je tri zrna, stavila ih na tanjur s izrazom lica k’o da točno zna da će je sutra pričat cili kvart da se navukla na molekularnu gastronomiju. Zatvorenih očiju ih pojela, uz dubok uzdah.
– Ajme meni, di ide ovaj svit… – šapne, i ode tražit masline, jer barem njih ne dilu po komadićima.
Gorkić je govorio!

U životu sam se susreo s raznim “gospođama” – od onih što s vrata traže kavu bez šećera, ali sa životnom dramom, do onih što misle da im boja noktiju daje autoritet. Ali ove što dolaze u dječju igraonicu obučene kao da ih iza ugla čeka bečki bal… e to je novi level – Dior u dvorani s penjalicama, Versace među balonima i štikle na tepihu s mrljama od soka. Djeca skaču, znoje se, a one poziraju k’o da je life-stream iz lože opere. Bravo, dame – svaka čast na modnom herojstvu u carstvu plastike i vriske!
Gorkić je govorio!

Komunikacija – sofisticirani ritual nesporazuma u kojem dvoje (ili više) ljudi izgovaraju riječi uvjereni da su ih oni drugi razumjeli točno onako kako su ih sami krivo mislili. Najčešće se koristi za stvaranje svađa, održavanje brakovâ i sastanaka, te za potvrđivanje da nitko nikoga zapravo ne sluša, ali svi imaju nešto jako važno za reći.
Gorkić je govorio!

Pametan popusti — pa ga svi uzmu za budalu s popustom.
Gorkić je govorio!

Na izborima birajmo ljude, ne ustaše!
Gorkić je govorio!

Savjet mu je zlata vrijedan — pročitao je dva članka na LinkedInu i sad zna kako si ti trebao raditi svih ovih 40 godina.
Uostalom, zamisli kako je njemu teško — pokušava ti objasniti posao, a ti uporno koristiš to strašno oružje… iskustvo.
Gorkić je govorio!

Pravednost je kad svi dobe ono što zaslužuju. Pravda je kad oni s vezama to izbjegnu.
Gorkić je govorio!

U lokalnoj politici izraz “izvući asa iz rukava” najbolje se očituje kad se pred izbore iznenada zaposli rodbina do trećeg koljena, asfaltira pola metra ceste i svečano otvori već postojeći vrtić.
Gorkić je govorio!

Birati gradonačelnika i zamjenika u paketu je kao da kupiš kobasicu i senf u kompletu, a senf ti se gadi – pa ga svejedno moraš gutati četiri godine. Zar nije poštenije da barem senf biramo posebno, kad ga već moramo trpjeti uz kobasicu koju smo sami odabrali?Ili obrnuto, zašto uz senf koji volim moram trpjeti kobasicu kad više volim hrenovku?
Gorkić je govorio!

*********************************INTERMEZZO**********************************