Dragan koji je htio biti Primorac, a završio kao …

Dragan je bio čovjek velikih ambicija, malih mogućnosti i još manjeg kapaciteta za samorefleksiju. Rođen kao i svaki pravi domoljub u BiH, već u osnovnoj školi je zaključio da se rodio na krivom mjestu. “Ja sam Primorac u duši”, govorio je dok je preskakao lokve blata na putu do škole, noseći gumene čizme koje su se raspadale brže nego njegova obećanja roditeljima da će učiti.

Njegova opsesija Primorjem nije bila samo geografska. Dragan je želio sve: škuribande, plavetnilo mora, maslinike, i, naravno, žene koje mirišu na lavandu i misle da je sarkazam vrhunac humora. Bio je uvjeren da će, čim stupi nogom na Makarsku rivijeru, postati netko i nešto.

Jednoga dana, nakon što je skupio hrabrost i posudio majčin stari kofer, Dragan je krenuo “preko planine”. Uvjeravao je svakoga tko bi ga htio slušati (a to nije bio nitko) da ide “usvojiti način života Primoraca”. Bio je uvjeren da će ga sunce, sol i poneka čaša prošeka transformirati u poetičnog, šarmantnog i pomalo mističnog domaćina kakvog je viđao u serijama HTV-a.

Prvo je pokušao prodavati mandarine na štandu kraj magistrale. “Mandarine iz Neretve!” vikao je glasom koji je više podsjećao na glasnu molitvu. Problem je bio što mandarine nisu bile iz Neretve, nego iz susjedove šupe, a njegov je marketing izazvao sumnju kod prolaznika. “Jesi ti ikad vidio Neretvu?” pitao ga je jedan postariji gospodin. Dragan je zamucao i priznao: “Na razglednici.”

Kada ga je prodaja mandarina izdala, Dragan se okrenuo turizmu. Iznajmio je sobu u potkrovlju svoje tetke na Krku i odlučio se brendirati kao “lokalni vodič s karakterom”. Nažalost, jedina tura koju je znao voditi bila je ona do lokalnog kafića, gdje bi gostima pričao o “teškom životu Dalmatinaca”, dok bi mu svaki drugi osmijeh bio zaliven bevandom.

Gosti su ubrzo shvatili da Dragan ne zna razlikovati Kvarnerski zaljev od Jadranskog mora. “Ali more je more, što se tu ima razlikovat’?” pravdao se kad bi ga ulovili u greškama. Njegova interpretacija povijesti bila je još kreativnija: tvrđave su, prema njemu, bile “nekakve kuće za ribare”, a poznati lokalni sveti Juraj bio je “neki stari kapetan broda”.

Na kraju se Draganova karijera Primorca svela na sezonski posao čistača plaža. “Al’ i to je doprinos turizmu!” tješio se dok je skupljao plastične boce i tragove nečijeg “all inclusive” doručka.

Jednoga dana, dok je sakupljao algama prekrivenu japanku, zastao je, osvrnuo se oko sebe i promislio. “Možda ja i nisam Primorac,” priznao je samome sebi prvi put. “Možda sam Zakurac.”

*********************************INTERMEZZO**********************************