Mariage dans les bois foret table de banquet autour des arbres

Kad trolovi zavladaju, bajka jednog patuljka umire

Gorkić Taradi
Gorkić Taradi – Konobar s olovkom
Facebook | Twitter | Instagram | TikTok

Međuzemlje je uvijek bilo dom radišnim patuljcima i vilenjacima te su govorili kako je taj kutak svemira napravljen samo za njih. U Donjem Međuzemlju patuljci su se uglavnom bavili poljoprivredom dok su vilenjaci Gornjeg Međuzemlja bili okrenuti turizmu.

Međuzemlje je bilo smješteno između dviju rijeka: Murinen i Dradden. Bile su to prirodne granice koje su štitile Međuzemlje od zlonamjernika iz Zlogorja i Hercogravije, a opet povezivale dobronamjerne putnike na prijelazu u Nardiju i natrag.

Gordomir je bio patuljak koji je bio više sklon turizmu nego poljoprivredi i njemu je posvetio cijeli svoj život. Nakon godina i godina naukovanja i skupljanja praktičnog znanja po raznim poznatim i još poznatijim turističkim središtima zaposlio se u najvećem vilenjačkom restoranu kao konobar. Iako su ga upozoravali da su vilenjaci pomalo osobenjaci Gordomir se dobro snašao u restoranu među vilenjacima. Brzo je sklopio prvo poznanstva, a zatim i prijateljstva. To mu nije bio problem jer, iako patuljak, jednostavno je bio obdaren vještinom komunikacije i voljeli su ga i kolege vilenjaci i gosti. Sa svima je lako pronalazio zajednički jezik i istu valnu dužinu. Dijelio je iste trenutke sreće kao i iste trenutke tuge, zajedno su se svi veselili, a život je htio da su si ponekad međusobno bili i moralne potpore i ramena za plakanje.

Da, bila su to sretna vremena i Gordomir je već bio siguran da će tu, među vilenjacima, dočekati svoju zasluženu mirovinu jer iako plaća nije bila čak ni prosječna, radna atmosfera je bila vedra, kolegijalnost se osjećala u svakom kutku, uvjeti rada podjednaki za sve, i vilenjake i patuljke. Osim toga, Gordomir je, kao i svi ostali, imao i dovoljno slobodnog vremena za sebe, obitelj, hobi, jednostavno rečeno imao je dovoljno vremena za život. Sve dok prva trolica Fattukjera nije došla raditi. Tada su se tamni oblaci nadvili nad Međuzemljem.

Zavadi pa vladaj! bilo je zlatno Fattukjerino pravilo. S najnevinijim osmjehom na licu obilazila je vilenjake i patuljke, ali uvijek jednog po jednog kako bi mu u glavu usadila crv sumnje.

Tmurna atmosfera počela je vladati najpoznatijim restoranom Gornjeg Međuzemlja; malodušje se, isprva gmižući, a zatim preko laganog kasa sve do galopa počelo širiti takvom žestinom da je i usred najsunčanijeg dana sve izgledalo sivo i bezdušno.

Neki vilenjaci su shvatili Fattukjerine namjere i javno iskazali svoje strepnje. No Fattukjera je bacila čini na vlasnike restorana i jedan po jedan, svi koji su iskazali sumnju u nju dobili su otkaz.

Gordomiru je postepeno počeo silaziti inače vječan osmjeh s usana. Ostajao je bez svojih suradnika pa osim što nije imao s kim šaliti se uz rad, veseliti se uspjehu, prevladavati timski prepreke, bilo mu je sve teže i teže ispunjavati radne zadatke.

Jer, posao se nije smanjio, ali je bilo sve manje i manje onih koji bi obavili taj posao i na preostale, pa tako i na Gordomira je padalo sve više i više radnih zadataka. Iako je Gordomir počeo raditi za više osoba, plaća je ostala ista, za jednu osobu, ona plaća koja je i prije bila ispod prosječne.

Sivi oblaci iznad najpoznatijeg restorana Gornjeg Međuzemlja bili su uočeni i među ostalim patuljcima i vilenjacima cijelog Međuzemlja i više nitko nije htio doći raditi. Zapravo,  oblaci su bili toliko sivi da nijedan patuljak ili vilenjak više nije došao, ali su oni koji su još radili sada već i sami počeli davati otkaze; nisu čekali da im Fattukjera da otkaz.

To je bilo nešto na što Fattukjera nije računala. Htjela se riješiti onih koji nisu bili slijepo poslušni, ali sada su i oni dobri, za koje je mislila da će biti tiho i raditi, počeli davati otkaz.

I počela ja Fattukjera uvoziti radnu snagu: balroge, babaroge, maiare…Ali je pogriješila misleći da njima može ponuditi jednake radne uvjete kao i patuljcima i vilenjacima koji su još ostali. Tako su i balroge i babaroge i maiare kako došli još brže otišli. A s njima, odnosno zbog njih, otišlo je još ponešto vilenjaka i patuljaka. Gordomir se osjećao sve usamljenijim, sve obespravljenijim, sve potlačenijim i sve izrabljivanijim, ali nije imao kamo otići. Toliko je bio sretan ovdje, toliko uvjeren da će ovdje dočekati mirovinu, a sada kada je Fattukjera ocijenila da je prestar da promijeni posao hladno mu je rekla: „Ako ti se ne sviđa slobodno otiđi!“

„Svi kojima se ne sviđa mogu otići!“ – poručila je tada i svim ostalim patuljcima i vilenjacima. I skoro svi mlađi su je poslušali i otišli. Restoran je ostao na plećima starijih koji možda i nisu bili toliko prestari da promijene posao koliko im je bilo žao ostaviti sve ono što su godinama rada uložili u ovaj restoran i sada ići započeti negdje drugdje. No godine su ipak bile tu, njih je bilo malo, osjetno manje od broja potrebnog za taj posao po svim normativima, pa čak i onim najzadrtijim imperijalističko-kapitalističkim. Zadataka puno, radne snage premalo, a bome i snage u ovim godinama je sve manje i manje.

Shvatila je Fattukjera da je vrag ipak odnio šalu i ma koliko se ona hvalila kakve radne uspjehe postiže s toliko malo radne snage odlučila se dovući svoje zemljake, trolove.

Došlo je nekoliko njih, a Gordomiru i preostalim vilenjacima i patuljcima postalo je jasno da više ne rade svi po istim radnim uvjetima. Gordomir je bio patuljak, ali sada se osjećao toliko zgaženo i sitno kao kad đonom gnječiš opušak.

Dok su patuljcima i vilenjacima plaće ostale iste, novopridošli trolovi dobili su u startu veće koeficijente.

Dok su patuljci radili i dvokratno ili u komadu po 12 sati dnevno, po 10 dana zaredom, trolovi su odmah naveli da žele raditi ili samo ujutro po 8 sati, svaku drugu subotu, nedjelje sve slobodne, ili ne žele raditi subotom navečer, kad ima najviše posla jer su si našli fuš na tamo nekom Tavan-kafiću.

Trolovi su naravno, ako im se desi da bi imali prekovremeni sat, to dobivali redovno plaćeno dok bi patuljcima i vilenjacima svi prekovremeni sati bili stavljeni u preraspodjelu.

Dok su patuljci i vilenjaci kod kuće plaćali režije, kupovali hranu, prali radnu odjeću, trolovi su besplatno jeli na poslu i kad su bili na smjeni i kad nisu, imali su smještaj, organizirano pranje radne odjeće, nisu plaćali režije, službenim autom odlazili u izlaske…

No Gordomira je najviše pogodilo kad je bio ukoren zato što je znao svoj posao, a novopridošli trol nije imao pojma o pojmu, ali se požalio Fattukjeri da mu Gordomir daje prevelike zahtjeve i neka ili prestane ili će on, Trol D’Grande, otići.

I Fattukjera je ukorila Gordomira, zabranila mu da bude dobar u svom poslu i koristi svoje znanje jer tada Trol D’Grande ispada nesposoban. Gordomir je ostao u šoku, u nevjerici, nije vjerovao što je čuo, bio je siguran da se radi o nekom nesporazumu no Fattukjera je ponovila: „Ne mogu dozvoliti da Trol D’Grande ode, ne smiješ mu govoriti kako se ispravno radi! Kako napravi jelo tako ga odnesi!“

Gordomir je gorko zaplakao! Nakon svih onih pohvala, priznanja, počasti, zbog jednog samoproglašenog MasterChefa on ne smije raditi onako kako su ga desetljećima učili i što je osnova ugostiteljstva. Gordomir je sam sebe zapitao ima li u njemu još imalo dostojanstva, jer ako ima, tada mora spakirati kofere i otići u Vardeniju koja je upravo otvorila svoje tržište rada i traži ugostiteljske radnike.

Lijep restoran u Međuzemlju je, na žalost, pao u ruke trolova.

*********************************INTERMEZZO**********************************

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.