Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh

Zašto se toliko ustručavamo priznati svoje pogreške?
Nevjerojatno je kako ćemo radije namjerno nastaviti krivim putem, trpjeti neki gubitak bilo materijalni bilo emocionalni samo da ne priznamo da smo pogriješili! Ali i dalje ćemo tvrditi da smo pametni umjesto da priznavanjem greške shvatimo zašto smo pogriješili i naučimo kako ne ponoviti tu grešku!

No kaže se Prvo pometi ispred svojih vrata! pa evo onda nekih mojih grešaka koje sam napravio, nije mi drago što ih jesam, ali sam izvukao pouku iz njih!

Jedna od grešaka zbog kojih se kajem jeste što nisam završio fakultet. Imam opravdanje da ga nisam završio iz financijskih razloga jer sam bio iz siromašne obitelji i zapravo vrlo brzo počeo sve više raditi preko Student servisa ili kod rodbine, a sve manje je bilo vremena za učenje. No s druge strane ima onih koji su uspjeli i uz samostalno financiranje radom završiti fakultet pa smatram sad nakon nekog vremenskog odmaka da nisam bio dovoljno ustrajan. Vjerojatno i zato jer sam bio dosta pumpan sa svih strana, pogotovo od jednog dijela rodbine da bolje da gledam da se prehranim i pomognem obitelji nego se guram tamo gdje mi nije mjesto. Naravno, prehranjivao sam se kod tog dijela rodbine radom za njih i ne baš velikodušnu plaću pa možda i nisam baš bio toliko pametan koliko sam mislio. No bila mi je to škola da danas kad su klasne razlike puno veće znam da svoje mjesto u društvu moraš zauzeti sam, ne dozvoliti da te drugi postavljaju (naravno govorim o poštenom i časnom zauzimanju svog mjesta u društvu)!

Zatim, ima jedna moja gesta, jedan moj potez od prije 20 i više godina koji me neprestano proganja i koji bih volio promijeniti da mogu.

Tog dana sam pred jutro došao s posla, odspavao sat-dva pa otišao obaviti neke poslove u grad. Nakon ručka sam legao natrag spavati jer kasnije popodne sam morao opet u produženu šihtu (blaženi posao konobara).
I tako, taman legnem i zaspim, kad netko zvoni na vratima. Ljutito mrmljam u bradu i otvaram vrata. Na vratima mladić, ljubazno pozdravlja i moli ako mogu dati nešto hrane za dijete. Ne moli novac, ne moli za sebe, moli dječju hranu ili bilo što za dijete da mu dade jesti.
Nemam ništa! – odgovaram i zatvaram vrata.
Krećem polako natrag prema sobi, prolazim kroz kuhinju, ugledam banane na stolu, ima i kašica u frižideru (imao sam tada malo dijete), ima pudinga u frižideru, dvije nutele. I razbistri mi se glava, pred oči mi dođe mladićev očaj u očima, kako se posramljeno okrenuo dok sam rekao da nemam ništa, istrčavam na stubište, tražim gore-dolje da ga nađem i pozovem natrag, no nije ga više bilo! Oh, kako se on osjećao u tome trenutku dok sam odbrusio da nemam ništa, kako li mu je dijete?
Da mogu vratiti jedan trenutak u životu, vratio bih taj trenutak kad taj mladić pozvoni na vrata!
Iako sam tada naučio da prvo nabrojim do 10 prije nego odbrusim taj osjećaj mog srama i moje krivnje nikad neće nestati!

I treća velika greška iz koje sam izvukao pouku i naučio nešto je moje aktivno sudjelovanje u politici!
Bio sam od samog osnivanja član stranke ORaH Mirele Holy. Iako je ORaH završio tako kako je završio toga se ne sramim niti se nikad neću! Bila je to dobra ideja i dobra opcija, no zbog nekoliko grešaka u koracima najveća je bila odustajanje same Mirele Holy! Tada, u tom svom naletu političkog djelovanja i sagledavanja da bi se ipak na političkoj sceni moglo nešto promijeniti ulijećem u članstvo Slobodne Hrvatske.
Da raščistimo, nemam ništa protiv članova te stranke, s nekima sam i danas prijatelj, nego način djelovanja te stranke nije način koji meni odgovara! S vječnim stavom antiprotiv protiv svega ispada da je smisao biti protiv, ali bez iskristaliziranosti biti za to i to! Nisam osoba koja će samo napadati nekog, više sam osoba koja će pomoći napadnutoj osobi na neki moj način, ne njihov! A definitivno nisam osoba koja je pobornik raznih teorija zavjera koje svoje uporište imaju u sumnjivim VouTube videima. Iako jesam (bar smatram da jesam) kreativna osoba koja voli koristiti maštu nisam za pokušavanje skretanja pažnje medija i javnosti na sebe preko nekih doista imaginarnih tema. Ne mogu pisati o onome u što ne vjerujem i to je nepobitna činjenica i s tim članstvom sam naučio da ja ne mogu biti poslušan politički vojnik koji se bori za tuđe misli i ideje!

Eto, priznao sam svoje tri velike greške koje su bitno utjecale na moj život i iz kojih sam izvlačio pouke, ali i snosio ili snosim posljedice. Kad si priznate da ste pogriješili spasili ste se od utapanja. Dali ste si priliku za bolji nastavak životnog putovanja, naravno pod uvjetom da ste izvukli pouku zašto ste pogriješili!

PS: Znajući kako uglavnom ide komentiranje znam da će biti onih koji će ismijavati ovaj blog. Tu će prednjačiti anonimci koji se skrivaju iza svakakvih živopisnih nickova. To su vam samo primjeri onih koji su potonuli jer ne prepoznaju svoje greške!

[give_form id=”6365″ show_title=”true” show_goal=”false” show_content=”none” display_style=”reveal” continue_button_title=”Donirajte djecu”]