Zašto volim i zašto malo manje volim Međimurje

Volim Međimurje jer je skoro ravno, ali je zavoj do zavoja – kao da bude to hrmake natjeralo da konačno smanje brzinu. Kod nas su ceste u ravnici toliko zavojite da se voziš kao po ringišpilu, samo bez glazbe i s više psovanja.

Volim Međimurje jer imamo više kulturnih udruga nego glasača. Svaka druga kuća skriva bar jednog tamburaša, folkloraša ili nekog tko se pravda da ne ide na probe jer “ga koljeno boli još od berbe 2003.”
Kod nas je kultura sveto pismo – samo što je ponekad pisano rukopisom treće čašice gemišta.

Volim Međimurje jer skoro svako selo ima dobrovoljno vatrogasno društvo, ali baš svako ima nogometno igralište, nogometni klub i bar jednog Ronalda – osim onih koji imaju dva Messija. I svi su već bili “na probi u Dinamu”, ali su se vratili jer “trener nije znao prepoznat talent”.
Kod nas se na svadbi prvo pita tko je mladoženja, a drugo – na kojoj je poziciji igrao.

Volim Međimurje jer imaš dojam da si u europskoj pokrajini, samo bez Europe. Kod nas ljudi govore “njemški” i “mađarski”, pa čak i “fensi engleski”, ali kad dođe vrijeme za razgovor s komunalcem – svi odjednom postanu gluhi. Naročito kad treba platiti vodu, odvoz, grobno mjesto, i onaj prokleti HRT.

Volim Međimurje jer je postalo pravi mali svjetski centar – domaći su otišli raditi po cijelom svijetu, pogotovo zapadnom, a zato nama sad dolaze raditi ljudi iz cijelog svijeta, pogotovo istočnog. I to je super! Bolje je natjerati Međimurca da malo vidi svijeta, proširi horizonte i nauči cijeniti domaći kruh – nego mu tu dati povišicu od 50 eura i riskirati da se ulijeni.
A još je ljepše kad vidiš sve te drage ljude iz Bangladeša, Nepala, Indije, Filipina i sličnih destinacija kako uživaju u našim prirodnim ljepotama, mnogi prvi put vide snijeg, dožive šok kad prvi put probaju domaće štrukle i ne znaju je li to desert ili glavno jelo, a u međimursku večeru ubace curry.
Jer Međimurje je gostoljubivo – ako ne znaš hrvatski, svejedno ti vele “Dej, geni se malo!”

Volim Međimurje jer je postalo tak lijepo, čisto i moderno – nema više krava i konja koji seru po gmajnama, pa ti ne moraš više paziti gdje staneš kad ideš “v van” osim na one pseće bombice koje možeš naći posvuda samo ne na psećem igralištu. Nestale su i šumske jagode, one male, mirisne, divlje – tko bi to više brao po grmlju? Sada djeca konačno mogu jesti prave hrvatske jagode – one iz Vrgorca, Španjolske i Grčke, s okusom kartona i certifikatom EU.
Napredak se osjeti u svakom detalju – danas kad dijete kaže “mama, daj jagodu”, znaš da neće dobit ništa što je ikad vidjelo šumu, ali će dobit jagodu s 3.000 kilometara staža iz hladnjače.

Volim Međimurje jer kod nas svatko, kad god mu padne na pamet, može postati – Rom. To je valjda jedini identitet koji ne traži rodovnik ni DNK. Samo trebaš znati reći “dečki, ja sam sad isto Rom” i gotovo – sistem te prepozna. Volim tu otvorenost, stvarno.
Ali malo manje volim što i originalni i preobraćeni bježe od imenice obaveza kao vrag od svete vodice. A još manje volim što im sustav mahne i kaže “ajde, dobro, bu drugi put”.

Volim Međimurje jer politika ovdje nije stvar svjetonazora, nego boje kravate. Nije važno u kojoj si stranci – važno je da kravata paše uz stranačku zastavu. Ako si slučajno stavio plavu, a nisi HDZ-ovac, ljudi će te gledati kao da si došao na svadbu u crnini.
Kod nas politika nije borba ideja, nego modna pista na kojoj pobjeđuje onaj koji zna čije dupe valja polirati i s koje strane.

Volim Međimurje jer imamo tak puno voćnjaka da su jabuke već počele same padati u gajbe. Pogotovo kad ideš prema Donjem Međimurju – sve je pod jabukama. Logično je, dakle, da moramo uvoziti jeftinije jabuke iz Poljske, jer domaće su preskupe – čak i onima koji ih imaju.
Isto tako, imamo toliko vinograda i vinarija da čovjek pomisli da svaka druga klet ima svoju etiketu. I baš zato je logično da je Međimurcu jeftinije – i “nekak finije” – otvoriti bocu francuskog vina. Jer znaš kak veli narod: “Kaj buš pil svoje kad imaš tuđe s etiketom koju ne razmeš.”

Volim Međimurje jer ovdje jako volimo jedni druge – toliko da se ne prestajemo uspoređivati. Jal kod nas nije porok, nego folklor. Uspješan Međimurec je svugdje bolje cijenjen nego doma, jer samo doma ima tu specijalnu konkurenciju, to natjecanje tko će bolje “ne priznati” tuđi uspjeh.
Nema tog Fejsa, diplome ni priznanja koje može nadjačati pogled susjeda koji ti u prolazu dobaci: “I ti si se rom ve nekaj zmislil, ha?”

Malo manje volim kad vidim da je rad ovdje svetinja – ali plaća za njega mit. Kod nas “radiš da preživiš”, a ne da živiš. I još ti kažu da budeš sretan što uopće imaš posao.
To ti je međimurski motivacijski govor – bez aplauza, ali s dodatnim smjenama.

Ipak, koliko god gunđao, volim Međimurje. Jer ovdje znaš tko ti je susjed, i znaš da će te ogovarati – ali nećeš umrijeti sam.
Zato i kad negdje odem, nakon tri dana me vuče natrag. Ne zbog romantike, nego jer mi zafali domaća hrana, razumljiv govor i netko da mi bez srama kaže:
“Dej, kaj si se zleknul kak štrukel na suncu, daj se geni i napravi nekaj od sebe!”

Postao sam Konobar s olovkom jer volim Međimurje svim srcem – a i podosta Međimuraca. Neke više, neke manje, neke samo u teoriji. Ta ljubav, priznajem, nije baš obostrana. Većina bi me radije vidjela kak šutim i nosim rundu, nego kak pišem o njima.
Ali nema veze – ja sam ipak na dobitku. Jer moja ljubav ne staje kod Drave, ona se širi sve do Mure. A između te dvije rijeke ima dovoljno inspiracije da se čovjek zaljubi još barem dvaput – u kraj, u ljude i u njihovu sposobnost da ti sve oproste… osim uspjeha.

*********************************INTERMEZZO**********************************