Zašto je važno da i danas postoje Don Quijotei

Zamislite čovjeka koji se još uvijek usudi sanjati pa čak i u 2025. godini. Skandal! Umjesto da nauči tri rečenice za timski sastanak (“možemo to izgurati”, “ajmo svi biti na istoj stranici” i “to je out of scope”), on zamišlja bolji svijet. Bez korupcije, bez uhljeba, bez glupih televizijskih emisija i komentatora s diplomom iz ničega. Lud, dakle.

Don Quijote i danas postoji. Samo što više ne jaše konja, jer su mu na leasingu ponudili SUV s 27 rata i kamatom od “samo” 9,8%. Oklop je zamijenio bijelom košuljom koju nosi već treći dan jer ne stiže oprati, a vjetrenjače su postale digitalne – zovu se društvene mreže, javni natječaji i LinkedIn motivacijski govornici.

On možda ne zna pravilno koristiti Excel, ali zna razliku između pravde i zakona. Nema MBA diplomu, ali ima mozak. Najveći grijeh? Ne zna odustati. Još uvijek misli da se vrijedi boriti. Za ljude. Za istinu. Za ono nešto što se više ne uči ni u bajkama jer su bajke preuzeli influenceri.

Zamislite lik koji vjeruje da bi političari trebali služiti narodu. Da škole trebaju učiti djecu misliti, a ne recitirati. Da bolnice ne bi trebale biti trgovački centri s uniformama. Pa tko još takve priče puši? Djeca? Ne. Djeca su već na TikToku. Odrasli? Samo ako su na terapiji.

Don Quijotei ne uspijevaju. Oni ne dobiju nagrade, ne sjede u upravnim odborima, ne dobiju status “lidera godine”. Oni najčešće završe s etiketom: „čudan lik“, „onaj što stalno nešto pametuje“ ili „onaj što ne zna šutjeti kad treba“. Ukratko – nepoželjan u svakom uredu koji drži do hijerarhije i reda.

Ali da nije njih, svijet bi već bio potpuno normalan. A znate što to znači? Da bi svi bili isti. I sretni u tome. A to je – priznat ćete – najgora noćna mora svakog pristojnog čovjeka s trunkom integriteta.

Zato je važno da i danas postoje Don Quijotei. Da se imamo kome smijati, da imamo koga šaptom ogovarati, da znamo tko će prvi nastradati kad istina ispliva. Oni su naši gromobrani, naši klaunovi s kišobranom u oluji apsurda.

I dok mi klikamo, lajkujemo i učimo kako se pravilno formulira “feedback”, oni idu glavom na zid. Jer još uvijek vjeruju da zid može popustiti.

Možda i neće. Ali barem su pokušali. A mi? Mi ćemo ih gledati s tribina. I tapšati se po ramenima što bar nismo kao oni.

Na kraju dana, svijet će možda propasti – ali bar će izgledati uredno i imati PowerPoint prezentaciju. Don Quijotei ionako nikad nisu znali koristiti template.

*********************************INTERMEZZO**********************************