Oproštaj koji nije kraj

Danas završava jedno poglavlje mog života. Posljednji radni dan na sadašnjem poslu. Posljednji, ali ne i zadnji. Jer nijedan oproštaj koji dolazi iz srca zapravo nije kraj – on je samo promjena ritma, smjena svjetla i sjenki na istoj sceni.

Odlazim, ali ne odlazim gorak. Naprotiv. Odlazim zahvalan. Odlazim pun. Odlazim s iskustvom koje se ne može kupiti, ni prepričati – samo proživjeti.

Bilo je uspona, bilo je padova. Bilo je dana kad sam znao zašto sam tu, i dana kad sam to pitanje izgovarao sebi tiho, između dva uzdaha. Ali svakog dana znao sam da sam čovjek među ljudima. I to mi je bilo dovoljno.

Zahvalan sam svim kolegicama i kolegama koji su mi kroz godine postajali više od suradnika. Postajali ste oslonac, razumijevanje, ponekad i tišina u kojoj su riječi bile suvišne jer smo se već znali – pogledom, gestom, poluizgovorenom rečenicom. U najnapornijim danima znali smo jedni druge pogledati i reći bez riječi: „Ajde, izdržimo još malo.“ I jesmo. Zajedno. I zbog toga se danas ne opraštam s tugom, nego s poštovanjem.

Hvala i onima koji su znali prepoznati i podržati moj rad, moju kreativnost, moju potrebu da ne radim samo da bih odradio, nego da ostavim trag, da dodam smisao, da budem više od pozicije na papiru. Takvi su mi ljudi kroz godine pokazivali da postoji razlika između vođenja i upravljanja. I za to sam im neizmjerno zahvalan.

Naravno, bilo je i onih drugih. Onih koje neću spominjati, ne zato što nemam što reći, nego upravo zato. Tišina je ponekad najglasniji komentar. Neka ostanu tamo gdje pripadaju – u zaboravu, bez gorčine, bez osvete, samo… nestali.

Imam 60 godina. I smiješno mi je kad čujem kako netko na to kaže „pa ti si već pri kraju“. Ne, nisam. Možda sam tek sad na početku nečeg novog. Možda prvi put idem tamo gdje želim, ne gdje moram. Možda sam tek sad spreman. Jer 60 nije kraj, 60 je iskustvo s kojim se kreće dalje – pametnije, mirnije i s više vjere u sebe. Neću dozvoliti da me se gurne u drugi plan, jer godine nisu sjena, nego svjetionik.

Večeras odlazim s osmijehom. I s jednom posebnom emocijom – ponosom. Jer nije mala stvar kada znaš da će te neki ljudi pamtiti po dobru. Neki će doći da se oproste, neki su već rekli svoje, a neki će tek kasnije shvatiti da me nema. I sve je to u redu. Svatko nosi uspomene svojim tempom.

I ne zaboravljam zahvaliti onima s kojima sam u osmijehu, u šali, ponekad i u dvosmislenim komentarima prolazio kroz dan. Znali smo kome se smijemo, kad i zašto. I baš zbog toga – znali smo i što znači imati nekog tko razumije i kad ništa ne kažeš.

Zahvalan sam na svemu. I miran. Jer ne idem nigdje bez sebe – nosim ono što mi je najvažnije: čestitost, iskrenost, humor i iskustvo. A gdje god to još bude trebalo – tu sam.

P.S. Ovo nije oproštajna poruka iz inboxa, ovo je javno izgovoreno hvala svima koji su znali s kim rade. Pa ipak sam – Konobar s olovkom.

*********************************INTERMEZZO**********************************