Korupcija u Hrvatskoj – naš neuništiv narodni običaj

Nekad su se narodni običaji prenosili s koljena na koljeno: kako se mijesi kruh, kako se pleše drmeš, kako se čuva obraz. Danas se s koljena na koljeno prenosi – kuverta. U kuverti – zahvalnost. Ili „mala pomoć“. Ili „znate i sami kako to ide“. Ide, ide. U Hrvatskoj korupcija ne hoda – ona trči maraton s bakljom, kao olimpijska svetinja.

Kažu da je korupcija rak rana društva. Kod nas je to već dobroćudni madež – svi ga imamo, svi znamo da postoji, i nitko ne ide doktoru. Dapače, kad vidiš da je netko nešto uspio bez veze – čudno ti je. Odmah sumnjaš da je budala. Tko danas čeka red, poštuje zakon ili ne poznaje „nekog unutra“, taj je ili svetac ili idiot. Ili oboje.

Odmalena nas uče: „Snađi se, druže.“ Nije važno što znaš, nego koga znaš. Škola? Trud? Poštenje? Daj, molim te. To su bajke za naivne. Ako si pošten, najčešće si siromašan. Ako si sposoban, a nisi umrežen, ostat ćeš na čekanju do mirovine. A ako si lopov s vezom – bit ćeš državni tajnik.

Zašto je tako? Zato što ne vjerujemo institucijama, ali vjerujemo kumovima. Zato što je cijeli sustav godinama odgajan na strahu, pokornosti i šutnji. Jer tko talasa – dobije otkaz. Tko ukazuje na kriminal – bude “nezadovoljan bivši zaposlenik”. Tko prijavi mito – završi u problemima, a ne onaj tko ga je primio.

Ali budimo pošteni – nije da volimo korupciju. Ne. Mi je samo prihvaćamo kao kišu u studenom. Ne voliš je, ali znaš da dolazi. Pa kupiš kišobran. Ili, u našem slučaju – pečeni odojak i bocu viskija. Kao zahvalu liječniku, profesoru, načelniku. „Nije to mito“, kažeš. „To je samo znak pažnje.“ Da. Pažnje da ti dijete upiše vrtić.

Korupcija kod nas ima i svoje lokalne varijante. U Slavoniji ide preko rodbine. U Dalmaciji – “da ti ja to sredim”. U Zagrebu – “imam frenda u Holdingu” ili jednostavno “Made in Hercegovina”. U Međimurju – kod nas postoji i sklonost k robnoj razmjeni, recimo potpisi za fasadu. I ulazak u nadzorni odbor.

A posebno je dirljiv prizor kada bivši istaknuti članovi Saveza komunista, koji su nekad odlučivali tko smije na ljetovanje na more, danas sjede u prvim redovima crkve, ruku na srcu i duše pune molitve – za vlastitu imovinsku karticu. Oni su danas rodoljubi, katolici, domoljubi, kumovi, sponzori župnih obnova i vlasnici vila s pogledom na sve osim na vlastitu prošlost. Crkva, vješto prilagodljiva institucija, zadržala je povijesnu desetinu, samo što se danas ne nosi žito nego državne subvencije i natječaji. A tko kontrolira oltar, taj često sugerira i kadrovsku križaljku u općini. Sve po zakonu, naravno – Božjem ili stranačkom, ovisi gdje više sjaji svijeća.

Najgore je što više ni ne razlikujemo što je korupcija, a što samo „snalazak“. Kad političar zaposli ženu, nećaka i kuma – to je briga za obitelj. Kad ravnatelj škole naruči renovaciju od tvrtke svog šogora – to je poduzetnički duh. Kad gradonačelnik podijeli ugovore s milijunskim iznosima firmi koja mu je financirala kampanju – to je sinergija.

A narod? Narod šuti. Ili mrmlja. Ili lajka meme o HDZ-u. I na izborima ponovno zaokruži isto. Jer „svi su oni isti“. Jer „barem ovi naši kradu za sebe, a ne za nekog drugog“. Jer – i to je najgore – više ne vjerujemo da može drugačije.

Korupcija je kod nas postala folklor. Kao tamburica i rakija. I teško je iskorijeniti nešto što je toliko duboko utkano u naš mentalitet. Ali ako i dalje budemo na to gledali kao na „narodni običaj“, onda ćemo i kao narod ostati točno gdje jesmo – na začelju poštenja, a pri vrhu po bijegu mladih.

Možda je vrijeme da običaje malo preispitamo. I vratimo one stare – čast, ponos i obraz. Znam, zvuči kao utopija. Ali svaka promjena počinje – kad barem netko prestane kupovati pečeno za Dom zdravlja.

Jer u Hrvatskoj sve ima svoju cijenu. Pa i domoljublje. Barem ono koje se najglasnije viče – s plinskim bocama, iz automobilskih kolona uz rafale i iz zvučnika dok trešti Thompson. Domoljublje se kod nas mjeri u decibelima i promilima, a ne u djelima. Maše se zastavom dok se istovremeno izbjegava porez. Pjeva se o zemlji djedova, dok se gura dvoje djece na avion za Irsku. Malo tko danas zna pravu definiciju domoljublja, jer ju više nitko ne uči – ni u školi, ni kod kuće, ni na televiziji. A možda bi trebalo podsjetiti: voljeti domovinu znači poštivati zakon, čuvati javno dobro, govoriti istinu i ne krasti iz istog lonca iz kojeg svi jedemo. Sve ostalo je šminka za naivne – i još jedan narodni običaj.

*********************************INTERMEZZO**********************************