Isplati li se biti konobar?

Nisam mislio ponovno se vraćati na staru temu. Nema smisla, rekao sam si. Policija je svoje napravila – dokazala da je potpis na listi podrške Ljerki Cividini na prošlim izborima krivotvoren – a ostale institucije očito nisu imale volje kopati dublje. Pravna država na papiru, indiferentna u praksi.
Zato i pismo koje sam neki dan izvukao iz sandučića nisam odmah trčao prijaviti. Na kuverti ništa službeno, izgledalo je privatno, skoro prijateljski. A unutra – pravi mali šok.

“Poštovani g. Gorkić,” pisalo je, “ako želite potvrdu da je XXXXXX krivotvorila vaš potpis, a naravno i ostalih nekoliko tisuća koje je krivotvorio XXXXXXX, dovoljno je da u nedjelju na svom portalu objavite članak naslova ‘Isplati li se biti konobar’…”
Sadržaj članka prepuštaju meni. Obećavaju mi, kažu, podatke koji će me “oboriti s nogu”. Uz pismo je priložen ispis mog odgovora iz srpnja 2023. i jedna intrigantna fotografija – koju zasad još čuvam za sebe.

I sad, pitam se, zašto opet meni? Zašto ne policiji, DORH-u, USKOK-u, nekome tko u ovoj zemlji prima plaću da štiti zakon?
Zašto anonimni informatori vjeruju baš jednom konobaru, doduše Konobaru s olovkom, poluanonimnom blogeru, da će nešto pokrenuti?
Je li to pokazatelj koliko malo povjerenja građani imaju u sustav? Je li pravna država pala tako nisko da konobar ima veću vjerodostojnost od institucija?

Neću se praviti da mi ne godi što netko u meni vidi snagu. Ali istovremeno, ovo je žalosno.
Jer podsjećam – sve je počelo jednostavno. Moj potpis, bez mog znanja i pristanka, s mojim podatcima, završio je na listi potpore za Ljerku Cividini.
Kad sam ukazao na to, gradonačelnica je odgovorila tipičnim političkim refleksom: nisam ja ništa vidjela, a i ako jesam, tko zna po čijem nalogu konobar diže glas.
Po čijem nalogu? Po svom, gospođo gradonačelnice.

Da ste pažljivije čitali, znali biste da sam reagirao još u svibnju 2021. godine. Da, onda kada se još niste ni udomaćili u fotelji.
I da, ako tražim zaštitu svojih prava, to nije zato što mi netko šapće u uho, nego zato što smatram da živim u zemlji u kojoj svaki građanin – pa makar bio i konobar – ima pravo na pravdu.

I danas, kada mi u ruke stižu nova “obećanja bombi”, ne mogu se ne pitati – čemu sve to?
Ako su ti dokazi tako jaki, zašto nisu već predani tamo gdje im je mjesto?
Ili je ideja da konobar bude sredstvo, a institucije kulisa?

Na kraju krajeva, možda ovo sve i ima smisla. Jer biti konobar nije samo nositi tacnu i slušati tuđe brige.
Biti konobar, barem ovaj Konobar s olovkom, znači i bilježiti, primjećivati, govoriti kad svi drugi šute.

Pa da odgovorim na vlastito pitanje: Isplati li se biti konobar?
U ovakvoj zemlji?
Ako ti ponos i obraz nešto znače – itekako se isplati.

Samo nemoj očekivati da ćeš imati lagan život.

*********************************INTERMEZZO**********************************