Gastronomska naknada za obradu narudžbe (svaka sličnost s bankarskim naknadama je slučajna!)

Poštovani čitatelji, molimo vas da ovu humoresku nikako ne shvatite kao kritiku bilo kakvih nepotrebnih, apsurdnih i suludo visokih naknada koje se pojavljuju u određenim financijskim institucijama. Nipošto ne bismo željeli da vam na pamet padnu sličnosti između restorana iz priče i, recimo, neke banke koja vam naplati naknadu za vođenje računa, pa još i naknadu za to što ste pogledali stanje na računu, a onda i naknadu za to što ste se zgražali nad visinom prethodne naknade.
Ovo je isključivo priča o restoranu i njegovoj inovativnoj poslovnoj filozofiji „plati više, dobij manje“, koja nikako nije slična nekim drugim sustavima u kojima trošite novac, a osjećate se kao da ga nikada niste ni vidjeli. Dakle, ponavljamo, svaka sličnost s bankama je potpuno slučajna. Skoro kao i vaša nada da ćete ikada izbjeći naknade.

Ušao je Pero u restoran kao uragan. Sjeo je za stol, lupio rukama po jelovniku i doviknuo konobaru:

— Šefe, nešto na brzinu! Umirem od gladi!

Konobar, spor poput puža na godišnjem odmoru, priđe stolu s izrazom lica čovjeka koji je vidio sve u životu, pa ga više ništa ne može iznenaditi.

— Gospodine, vi možete jesti kojom god brzinom želite, ali narudžba neće biti brzo gotova.

— Kako mislite?! – zabezeknuto će Pero. – Što niste restoran brze hrane?

— Jesmo, ali samo u nazivu. U stvarnosti smo više restoran „kad stigne“.

Pero osjeti kako mu želudac pjeva tužne pjesme.

— Dobro, onda mi donesite nešto što se najbrže pravi!

Konobar klimne.

— Preporučio bih naš specijalitet kuće – „Očekivanje na žaru“.

— Što je to?

— To je kad čekate toliko dugo da zaboravite što ste naručili.

— Čekajte malo, pa koliko traje priprema običnog sendviča?!

— Pa, zavisi…

— Od čega?

— Od konstelacije zvijezda, smjene kuhara i koliko je kuhar motiviran da ne pobjegne s posla.

Pero zastenje.

— Dobro, može bilo što, samo brzo!

— U redu. Hoćete li naš ultra-brzi specijal?

— Da, da, to!

Konobar klimne i nestane. Pero odahne. Konačno, nešto brzo!

Petnaest minuta kasnije, konobar se vraća s praznim tanjurom.

— Evo, ultra-brzi specijal!

— Prazan tanjur?!

— Da, toliko je brz da ga niste ni stigli vidjeti!

Pero se primi za glavu.

— Slušajte, ja ću jednostavno otići negdje drugdje!

Konobar slegne ramenima.

— Slobodno, ali račun za čekanje iznosi 10 eura.

— Što?! Plaćam čekanje?!

— Naravno, ovdje se vrijeme naplaćuje. Hrana je bonus ako dočekaš.

Pero ustane, ljutito baci 10 eura na stol i istrči van.

Konobar uzme novčanicu i klimne.

— Ehh… još jedan zadovoljan gost!

*********************************INTERMEZZO**********************************