Carlo i Moro
Projekt “Nisam danguba, samo stvaram povijest!” nastavljamo s trilogijom penzića Puležana Livia Nefata, danas s prvom pričom iz obiteljske i lokalne povijesti Carlo i Moro.
Jesen godine 1944.
Pula proživljava bombardiranja savezničke avijacije. Časnik njemačke vojske zaustavlja se pred portunom kojim se ulazi u vrt u Medulinskoj ulici. Vrt hrani šesteročlanu obitelj P……. Smeta mu, nervira ga što pas, kad prelijeću zrakoplovi. jako laje. Poziva domaćina. Antonio, glava obitelji, se odaziva pozivu i prilazi portunu. Nijemac mu grubo naređuje da smiri i utiša psa. Toni, kako su ga svi zvali, je preživio I. svjetski rat kao pješak u uniformi Habsburške carevine na frontu u Galiciji, pa razumije i još uvijek aktivno govorio njemački jezik. Umiljatim glasom i znalačkim milovanjem umirio je psa kojemu je ime Moro.
U to se doba u polju Pragrande nalazio položaj protuzračne obrane s čuvenim njemačkim topom flak. Položaj drugog protuavionskog topa flaka, s odgovarajućom posadom, je bio na udaljenosti od kojih 200 metara, na padini obližnjeg brdašca u rovu iskopanom u živoj stijeni. Igrom slučaja gotovo iza kuće pisca ovih redaka. Oba topa su djelovala u paru sa zadatkom obaranja savezničkih zrakoplova koji su se vraćali iz misija bombardiranja ciljeva diljem Njemačke. Njihove baze su se nalazile u srednjoj i južnoj Italiji i na Malti. Prelijetajući Pulu često su po njoj izbacivali sve one bombe koje su im zaostale u zrakoplovima nakon akcija širom zaraćene Njemačke.
Od događaja na portunu je prošlo nekoliko tjedana. Uslijedio je novi prelet zrakoplova. Ovog puta je ta okolnost za dobrog Moroa bila kobna. Ukućani su bili u svom malom, skromnom domu. Nisu otišli u sklonište. Antonio je, naime, već nakon prvih nekoliko zračnih uzbuna, kad su još svaki put trčali u skloništa, sasvim ispravno zaključio: ako avioni bombardiraju, onda oni ciljaju brodogradilište i vojne ciljeve koji su smješteni prvenstveno u luci. Njihova kućica u Medulinskoj je bila jako udaljena od luke. Nalazila se je gotovo na periferiji ondašnje Pule. Oko nje su bili samo vrtovi i polja. S obzirom na to zaključio je da nema nikakvog smisla odlaziti u skloništa, pa je zapovjedio svima da ostanu doma. Njegova zapovijed je glasila: zatvoriti škure, staklene unutrašnje prozore ostaviti otvorene i čekati da sirene oglase prestanak opasnosti.
A Moro je opet jako lajao.
U kući nitko nije progovarao ni riječi. Odjednom su buku zrakoplova u prelijetanju nadjačala dva hica iz pištolja. Nitko nije izašao iz kuće. Pas se više nikad nije oglasio. Utihnuo je da bi, možda, u svom pasjem raju nastavio lajati prema avionima na nebu…
Moro je bio Carlov pas. Carlo, drugi sin u obitelji P……. Bio je visok, kršan mladić, plavokos i svjetlook. U uniformi talijanske vojske borio se na tlu Grčke. Tada još nisu znali kakva je sudbina zadesila njihovog Carla. Je li još živ ili… gdje je…? Znalo se samo da su ga u Grčkoj zarobili Nijemci nakon što je Italija kapitulirala. Odveli su ga. Kamo? Nisu znali.
U polumraku iza zatvorenih škura otac Antonio i majka Olga su se pogledali ne izustivši ni jednu jedinu riječ. Iznad njih su se njihove misli međusobno uverižale u lanac istog straha: je li to ZNAK? Znači li to da se i Carlu nešto ružno dogodilo?
Sahranili su Moroa u kutu vrta gdje, zbog sjene, nikada ništa nije raslo.
Te noći i još puno noći nakon nje lijeganje u postelju nije za Olgu i Antonia značilo ujedno i spavanje. Bilo je to zapravo iščekivanje jutra. Ako bi i zaspali, lavež pasa u njihovim snovima bi ih uvijek naprasno budio.
Nakon toga ni jedan pas više nije čuvao nisku kuću u Medulinskoj ulici.
Prošlo je pola stoljeća, poumirali su gotovo svi sudionici tog događaja. Tek tada je lavež psa ponovo oživio vrt i kuću u Medulinskoj. Unuk Brno sa suprugom Anicom je nastavio natapati crvenu zemlju vrta svojih (naših) predaka, i to ne samo vodom iz uvijek izdašnog bunara, nego i znojem. Ipak sada je, uz pomoć strojeva, sve puno lakše.
*********************************INTERMEZZO**********************************
