Napisano na Badnjak 2017. – jer nije dovoljno našem planetu posvetiti samo jedan dan

„I’m dreaming of a white Christmas
Just like the ones I used to know
Where the treetops glisten and children listen
To hear sleigh bells in the snow…“

…razliježe se sobom čeznutljiv glas Bing Crosbya sa radija. On sanja o tome da bude sjevernije, da padne snijeg, da ima bijeli Božić. Zašto to danas i ja moram sanjati, maštati o tome? Jer Badnjak je, a vani je prekrasan sunčan dan. Nemam ništa protiv sunčanih dana, ali sunčano može biti i kad je snijeg. No snijega nema. Nema ga već godinama, a pogotovo ne na Božić. A ja nisam ni južno ni prejužno, ja sam upravo tamo gdje moram biti. Još pred koje desetljeće, kad sam bio nešto mlađi, znalo se kako zima izgleda. I, ma koliko je tada zimi bilo hladno, meni je odmah toplo oko srca kad se prisjećam djetinjstva.

Prvo i osnovno pravilo tada koje si naučio kao klinac i bez škole: zimi pada snijeg, pogotovo u prosincu. Mogao si biti bez mnogo toga i preživjeti bez mnogo toga, pogotovo ako si bio iz siromašne obitelji, ali morao si imate čizme da možeš gaziti kroz snijeg.  Tada sam još živio u Pustakovcu, kraj Sloginog igrališta. Ispred kuće je bila mala livada, naše dječje utočište. Istina, mi smo bili malo čudni klinci iz malo čudnog kvarta, jer kad je pao snijeg, nismo prvo i odmah radili snjegovića. A, ne! Prvo što se gradilo je bila tvrđava, prava pravcata tvrđava! Napraviš malu grudu, pa je počinješ valjati u snijegu, a ona raste, raste, raste…i postaje zid, kula, tvrđava! A kad je tvrđava bila gotova, uslijedilo je grudanje po svim pravilima djetinjstva: cure protiv dečki. Nismo mi onda još znali što je to ljubav, ali nekako je ispadalo da si najviše grudao osobu prema kojoj si osjećao neku posebnu simpatiju.

PREPORUKA:  Znaš, Oliver, žal mi je kaj je ne se bilo dostojanstveno

_____________________INTERMEZZO_________________

Donirajte udrugu Mlada pera

_____________________________________________________

Kad je tvrđava bila gotova (i obnovljena poslije svake bitke), a ne možeš se stalno ni grudati, odlazili smo na sanjkanje ispred dućana, jer je tamo bio mali brijeg, nama dovoljan. Naravno, nismo svi imali sanjke, ali snalazili smo se. Bože, pa bili smo djeca, a dječja je mašta neiscrpna!

Znalo je biti i gadnih zima, sa puno snijega. Barem je nama ostalo u sjećanju kao puno snijega jer smo bili mali i lako se izgubiš u malo dubljem snijegu. Mogao si se i izgubiti. Zato smo razvili posebnu vještinu za takve slučajeve. Naučili smo raditi tunele u snijegu. Naravno da tunele nisi mogao raditi odmah prvi dan kad je pao snijeg. Tuneli su se radili kad je bilo baš jako puno snijega i nakon par dana od prve pahulje, tako da se gore stvrdnuo, a ispod površine su to i dalje bile meke pahulje. Roditelji nisu baš odobravali to naše tunelarenje, ali što su nam oni više branili, više je tunela bilo izgrađeno.

Sad kad se prisjećam tih dana, zapravo shvaćam da su nas roditelji i susjedi pomalo iskorištavali. Naime, oni su nam znali preporučiti gdje je kao bolji snijeg za tvrđavu i ispada da je to uvijek bilo tamo gdje bi ga oni inače morali čistiti lopatama. Nevjerojatno iskorištavanje djece, rekli bi danas, onda je to bila pozitivna simbioza: odgovaralo je i starijima i nama, djeci.

Iskorištavam li ja svoju djecu danas na taj način? Ne! Ne da sam nekakav moderan, visokosavjestan roditelj, nego danas više nema snijega. Ja kao klinac nisam imao sanjke jer mi ih roditelji nisu mogli priuštiti. Ja svojoj djeci mogu, ali čemu? Jesam kad su baš bile male klinke, ali su stajale u šupi i hrđavile. Isprva sam onaj lim ispod podmazivao, no kako su zime prolazile, sanjke se nisu koristile jer je snijeg netragom nestao iz ovog mog podneblja, lim je počeo hrđaviti, trunuti, kao i sanjke. Ono što ne koristiš brže propada. Isprva smo ih koristili dva-tri puta na zimu, pa jednom na zimu, sad nam samo još nedostaje more ispod balkona pa možemo iznajmljivati balkon kupačima zimi za skakanje. Budimo iskreni, nisu mi kćeri više male klinke, zapravo su sad već u dobi kad ja počinjem razmišljati o unucima.

PREPORUKA:  Gospodo Vičević i Srpak, zar se moja svijeća upaljena za poginule ne računa?

I kad jednog dana postanem djed, otpada ona idilična slika da mi unuci sjede u krilu, ispred kamina, ja im pričam priče, a vani pada snijeg. Dobro, ne otpada onaj dio da mi sjede u krilu i da ću im pričati priče. Priče koje će započinjati sa Nekada davno, davno, iza sedam gora, iza sedam mora i iza sedam planina, u jednom predivnom kraljevstvu padao je snijeg! Bajke koje su meni čitane počinjale su tako, znači li to možda da su i one nekad bile istinite? Jer kad ja budem unucima pričao o snijegu, kako je krenulo, neće mi vjerovati, mislit će da je i snijeg samo bajka!

Hoće li mi vjerovati da su nekad čarobne pahulje padale s neba, milijuni i milijuni njih, a baš svaka drugačija?

Hoće li mi vjerovati da smo te pahulje oblikovali u grude, jeli ih, gađali se njima, igrali se njima, gradili sa njima?

Hoće li mi vjerovati da četiri godišnja doba postoje jer je nekad upravo zimi padao taj snijeg i činio idilu djeci i muku zimskim službama i vozačima? Hm, možda i ukinu zimu kad nema više snijega.

PREPORUKA:  Fusnote o životu: dan četvrti

Kako ću im objasniti što je, zapravo, tko je snjegović? Zašto je živio samo zimi? Zašto nije htio nikad doći da se grije kraj kamina, a ipak smo mu stavljali šal oko vrata da se ne prehladi?

Kako ću im pokazati kako se rade anđeli u snijegu? Jest da je moj anđeo uvijek bio nešto niži i nešto deblji, ali to je bio moj anđeo! Gdje i kako ga sad napraviti?

I ono vrlo, vrlo važno: sa čim će gađati svoju prvu simpatiju? Od čega će moći napraviti grudu, svoju prvu Kupidovu strelicu iako neće znati zašto ima potrebu gađati baš tu jednu, posebnu osobu?

Tko je, i s kojim pravom, to uskratio mojim, našim unucima?

_____________________INTERMEZZO_________________

Donirajte udrugu Mlada pera

_____________________________________________________

Odgovori