DOMOVINSKI RAT I UNUCI PARTIZANA

Uz dozvolu Gorana Gala prenosimo njegovu objavu u cijelosti, bez ikakvih korekcija. Važna je misao i poruka. Onog dana kad nas većina bude spremna razmišljati na ovaj način, uvažavajući doprinos svih, a ne samo njih, možemo reći da smo postali civilizirano i demokratsko društvo.

O njima niko ne piše. Otišli su dobrovoljno (ili dobrovoljno mobilizirani) , prošli kroz kišu metaka i šrapnela srameći se što protivniku čelo krasi zvijezda njihovih djedova i vratili se iz Domovinskog rata tihi, mršavi i zabrinuti.

Oni koji nisu imali sreće i poginuli su pokopani su u skupnim grobnicama koje krase spomenici sa velikim križem, šahovnice sa prvim bijelim poljem a negdje na nekim spomenicima po novom tumačenju pacifistički usklik Za Dom Spremni. Ni dok su odlazili, ni dok su ranjavani, ni dok su umirali , ni dok su pokapani niko ih nije pitao ništa.

Metak , mina ili granata ne vodi računa o ideologiji, o vjeri, o porijeklu. Oni kidaju meso i kosti i lijevima i desnima, i vjernicima i nevjernicima i unucima ustaša i unucima partizana jednako ! U takvom ratnom kaosu za obične vojnike na prvoj liniji metak je jedini pravedan i nepristrasan! I to je zadnja pravednost koju su unuci partizana doživjeli.

Po povratku sa bojišta dočekali su ih tišina (a ne slavlje) i porušeni spomenici njihovih djedova. Neki su se vratili na svoja stara radna mjesta no većina ni tu nije imala sreće. Našli su zatvorena vrata svojih tvornica jer su im kojekakvi tajkuni ogrnuti državnim zastavama uništili firme i ostavili ih na ulici. Mnogi od njih sa istrganim trbusima od šrapnela, polomljenim rukama i nogama šutke su se zaposlili i radili za goli život svoj i svoje djece kod nekih privatnika za sitne novce. Posao u državnim službama ( kao i famozni PTSP i invalidska penzija ) su bili uglavnom rezervirani samo za ekipu ZDS i slične pa svjesni toga nisu ni pokušavali tamo naći posao.

Sa tugom su slali svoju djecu u osnovne škole i pokušali im objasniti zašto za vrijeme vjeronauka, kićenja Božićnog bora i sl… moraju stajati sami u hladnom školskom hodniku a po završenom satu se sramiti zbog toga. Teško je to objasniti bilo kome a kamo li maloj djeci.

I sad , kao šezdesetogodišnjaci podvlače crtu ispod svog života. I svima njima je zajednička jedna jedina misao. Puno lakše je umrijeti od metka nego biti građanin drugog reda u državi koju si svojom krvlju stvarao kao i svi drugi.

spomen obilježje

PREPORUKA:  Rafael: Misao za danas

One thought on “DOMOVINSKI RAT I UNUCI PARTIZANA

  • 31. kolovoza 2017. at 8:10
    Permalink

    Kakva nesnosna i odvratna patetika a ujedno i ideološki pamflet. Osim što vrvi neistinama pokušava dodatno razbuktati strasti i razdor. A evo malo i činjenica. Nisu ovaj naš Domovinski rat iznijeli na svojim leđima ni unuci partizana ni ustaša nego ogromnim dijelom onih koji su fjeca i unučad potlačenih i od jednih i od drugih. Nemojte nam prodavati patetiku poštenih partizana, jer su upravo djeca tih pripadnika crvene buržoazije pokrala i popljačkala ovu zemlju. Oni su nosioci privatizacije bez obzira u čiju su se kožu presvukli. Kažete, razrezani trbusi, geleri, metci. To sam slušao cijelo djetinjstvo pa mi je čak i onda djelovalo patetično. Kažete, mirovine samo za one koji viću ZDS, i to takvom lakoćom to izgovarate kao da je istina a nije. Laž je dragi prijatelju. Osobno, dolazim iz porodice kojoj se gadi svaka ideologija jer sve služe za podjarmljivanje onih koji žele slobodno misliti.

    Reply

Odgovori