Darijo Srna danas će pokopati tatu Uzeira, a ovo je nevjerojatna životna priča tog ozbiljno velikog čovjeka

Uzeir Srna

Nakon jučerašnje utakmice protiv Turske Darijo Srna saznao je da mu je preminuo tata. Spakirao je svoje stvari i krenuo prema Metkoviću, gdje će Uzeir Srna, čovjek s jednom od možda nevjerojatnijih životnih priča koje ćete ikad pročitati, danas biti pokopan. O njemu je, između ostalih, pisao i The Guardian, a prije nekoliko godina svoju životnu priču ispričao je za tjednik Slobodna Bosna.

Zapravo, potpuno je nevjerojatno da je, nakon svega što je doživio i preživio, gospodin Uzeir doživio starost i stvorio jednog od najboljih hrvatskih nogometaša. Rođen je u Gornjim Stopićima, u selu u istočnoj Bosni, godinu dana prije početka Drugog svjetskog rata. Kako je rat počeo divljati, a četnici sve češće upadali u selo, mještani, pa tako i Uzeirova obitelj, bježali su iz mjesta svako malo, skrivali se, pa se opet vraćali.

No, 1941. obitelj je napravila groznu grešku; vratili su se, uvjereni da je najgore prošlo. Usred noći u selo su upali četnici koji su palili sve pred sobom. Otac je uspio zgrabiti bebu Uzeira i svog sina tinejdžera, Safeta, i pobjeći s njima u šumu. No, mama nije uspjela. “Bila je trudna”, ispričao je 2012. godine Uzeir za Slobodnu Bosnu. “Ona i moja sestra žive su spaljene”.

Otac je s dječacima pobjegao u Bosanski Šamac, no tamo se mali Uzeir, koji tada nije mogao imati više od tri godine, u izbjegličkom kaosu odvojio od oca i starijeg brata. Nekako je završio u Sarajevu, nakon čega su ga prebacili u Sloveniju. Tamo je nekoliko mjeseci proveo u Domu za ratnu siročad dok ga nije posvojio slovenski policajac sa svojom obitelji iz Murske Sobote. Nisu znali apsolutno ništa o malom dečkiću; otkuda je, koliko je točno star ni kako se zove. Pa je mali Uzeir Srna postao Mirko Kelenc. U međuvremenu, u Bosanskom Šamcu, za obitelj Srna nastavile su se redati tragedije.

“Bila je to glupa nesreća”, pričao je godinama kasnije za Slobodnu Bosnu Uzeir. “Moj otac je pronašao posao u malenom kafiću. Jedan dan je sjedio ispred lokala i pogodio ga je zalutali metak. Ubio ga je na mjestu. Poslije se pričalo da je metak doletio preko Save, iz Slavonije. Poginuo je radeći, dok je pokušavao zaraditi nešto da prehrani sebe i mog brata.”, ispričao je Uzeir. On nikada nije saznao gdje su mu pokopani roditelji.

“Kažu da su majčine ostatke sahranili negdje odmah nakon što je stradala, dok za oca nikada ništa nisam saznao”.

U priličnom očaju, nakon što je ostao potpuno sam, Uzeirov stariji brat Safet otišao je služiti vojsku, ali nikad nije prestao tragati za bratom. Dvije godine kasnije, dok je bio u Nišu, još jednom je prepričavao svoju obiteljsku priču i potragu za bratom kad mu je jedan zapovjednik, inače Slovenac, rekao da je čuo priču o malom Bosancu kojeg je udomila obitelj u Murskoj Soboti, odnosno u selu Donja Lendava.

PREPORUKA:  Rusi domišljato riješili problem premalog kapaciteta stadiona na kojem će se igrati SP

Sjećao se samo da je mali imao između 3 i 4 godine i da se znalo samo to da je siroče i da je porijeklom negdje iz istočne Bosne. Kad je odslužio vojsku, Safet je krenuo u potragu za Uzeirom. Nakon nekoliko mjeseci traganja i kopanja za informacijama uspio je doći u Sloveniju do obitelji koja je možda imala njegova brata. Čim je ugledao Mirka znao je da je to Uzeir.

No, preuzimanje brata nije prošlo baš tako glatko. Obitelj s kojom je živio dječaka je strašno zavoljela, očajnički su htjeli da ostane s njima, uvjereni da mu mogu pružiti bolji život. Raspravljali su se dugo, no Safet ih je na kraju uvjerio da maleni mora ići s njim. Napokon se vratio u Bosanski Šamac sa svojim mlađim bratom. Tamo je Uzeir uskoro krenuo u prvi razred osnovne škole, ali bosanski nije znao ni zucnuti. Uporno je pričao na slovenskom, pa su ga učitelji posjeli u klupu s dječakom koji se zvao Juzmir Jusufović, kako bi što prije naučio jezik i mogao početi pratiti nastavu.

“On je postao jedan od mojih najboljih prijatelja”, rekao je godinama kasnije Uzeir. “Poslije je postao ugledan doktor u svome Šamcu.”

Braća su čak i u onim danima koji su uslijedili nakon rata, kada su gotovo svi bili siromašni, smatrani ekstremno siromašnima. “Konstantno sam bio gladan. Gledao sam prijatelje koji su dolazili s kiflama i lepinjama u školu i zavidio im. Zato sam i odlučio postati pekar”, objasnio je Uzeir zašto je nakon završene škole odlučio završiti pekarski zanat.

Taman je sve naučio i počeo raditi, kad su ga njegovi rođaci pozvali da preseli u Sarajevo i dođe živjeti kod njih, u sarajevsko naselje Hrid. “Od prve plaće kupio sam crne cipele, jaknu i kartonski kofer u koji sam stavio jorgan i sjeo sam na vlak za Sarajevo. Nisam ja znao ni za tramvaj niti gdje je Hrid. Pješačio sam satima po gradu dok nisam našao njihovu kuću. Ali su mi mjeseci koje sam proveo s njima bili jedni od najljepših u životu.”

Uzeir nije mogao naći posao pekara u Sarajevu, pa je počeo raditi graditeljske poslove. No, kasnije se zaposlio u tadašnjoj Velepekari i počeo igrati kao golman u Sarajevu. Ipak, nije dugo ostao u tom gradu.

Početak nogometne karijere

U Velepekari je upoznao inženjere jedne beogradske kompanije koji su mu ponudili posao i mjesto golmana u njihovom klubu, pa je preselio u Beograd. Otamo je pozvan u vojsku, koju je služio u Busovači.

“Služeći vojsku, branio sam usporedno i za tamošnje Jedinstvo. Igrali smo tada neku utakmicu protiv zeničkog Čelika, koji je tada bio veliki klub. Nekoliko dana kasnije dolaze ljudi i kažu mi da se Čelik zanima za mene. To je bilo golemo, život u Zenici tih je godina bio dobar pa sam nakon vojske pristao otići u taj klub.”

PREPORUKA:  Europske sportske igre mladih za osobe s invaliditetom: Nino Baša osvojio čak tri medalje

Međutim, nije se uspio nametnuti, konkurencija je bila ogromna. Ipak, jedan dan je otišao s Čelikom na pripreme u Metković. “Trebali smo igrati utakmicu s Neretvom. Njima se povrijedio golman pa sam ja branio za Metkovčane. Kada je utakmica bila gotova, tražili su me da ostanem kod njih. Iako sam se isprva premišljao i vratio se u Zenicu, shvatio sam da ću tamo uvijek biti treći golman pa sam ipak odlučio doći u Metković.”

Novi obiteljski život u Metkoviću

U Metkoviću je upoznao svoju prvu suprugu Nadu, s kojom je dobio sina Renata, golmana, koji je radio kao trener u Neretvi. Par se razišao, nakon čega je otišao u Francusku. Četiri godine je tamo radio i paralelno branio u pariškom Pantamu, da bi se kasnije ponovo vratio u Metković. Tu se ponovo oženio, ovaj put s Milkom, s kojom je dobio dva sina, Igora i Darija.

Radio je godinama kao vozač kamiona, neko vrijeme je bio i trener Neretve u kojoj je startao i sam Darijo. “Iako je bio sitan, mnogo manji od svojih vršnjaka, znalo se odmah da je Darijo veliki talen. Igrao je izvanredno i rukomet, stolni tenis, čak i košarku. Jedan dan je došao kući i rekao kako mu je školski trener napomenuo da se ostavi nogometa i počne ozbiljno trenirati košarku”, prisjećao se Uzeir. Srećom, izignorirali su ga.

Rekao je kako je nekadašnji nogometaš Hajduka Ivan Gudelj ipak najzaslužniji za Darijev nogometni uzlet. “Još kao klinca tražili su ga iz Dinama, Zagreba i Varteksa. Varaždinci su imali najbolje uvjete za rad s mladim igračima i ja sam htio da Darijo ide tamo. Međutim, Gudelj ga je odveo u Split i zakazao razgovor s trenerima mlađih kategorija.”

Tražili ga da plati za igranje u Hajduku

Ipak, u vrijeme Domovinskog rata u Splitu nije baš bilo najlakše biti musliman. Stoga tamo nisu bili pretjerano zainteresirani za njega, i to iz dva razloga. Jedan je bio njegovo ime, a drugi što tata nije imao novca da podmiti trenere kao bi ga primili u omladinsku školu.

“Bile su to ratne godine i ipak se gledalo kako se tko zove. No, teže od svega mi je padalo to što su otvoreno tražili novac da Darija prime u Hajduk. Ali on je ipak bio previše talentiran da bi ga se odrekli i tako je i ostao u Splitu.”

Dok je Darijo trenirao u Hajduku, Uzeir je otišao u Njemačku raditi, kako bi zaradio nešto novca da može dati sinu, ali i da bi mogao kupiti auto kojim bi ga posjećivao i odlazio na njegove utakmice.

‘Moj ćaća ima samo toliko para i ja se ne sramim!’

“Sjećam se da su tada svi momci na putovanja sa sobom nosili dvjesto-tristo maraka. Darijo je imao dvadeset kuna u džepu. Zbog toga su ga svi gledali, ali je on svima govorio: ‘Moj ćaća ima samo toliko para i ja se toga ne sramim’!”

PREPORUKA:  Tin Srbić je prvak svijeta!

Kad je Darijo imao 17 godina stigla je ponuda AC Milana, vrijedna gotovo dva milijuna maraka, piše Slobodna Bosna. “Iz kluba su me zvali da odmah potpišem ugovor, kako bi mogli dobiti naknadu, ali su mene već tada neki ljudi upozorili da će me pokušati prevariti. Tako je i bilo”, kaže Uzeir, koji je od Hajduka tražio 17 tisuća maraka kako bi podmirio kredit koji je podigao u banci da bi mogao školovati Darija.

“Ljudi iz Hajduka su rekli ‘Nema problema, potpiši i da zaokružimo na 20 tisuća’. Nikada nisam dobio novac, Ivica Šurjak me prevario i nakon nekoliko mjeseci mi kao prosjaku dao deset tisuća i rekao da nikad neću dobiti ostatak.”

Nastavio živjeti skromno, u malom stanu

Darijo je 2013. otišao u ukrajinski Šahtar za milijunski ugovor i danas je kapetan hrvatske nogometne reprezentacije. No, sve do smrti njegov tata nastavio je živjeti skromno. “Uvijek mu govorim kako se novac čuva kada ga se ima, a ne kada ga nestane”, ispričao je Uzeir koji je nastavio živjeti u Metkoviću, u malom stanu. Darijo mu je kupio Mercedes i BMW i uvijek je ponavljao da mu više od ičega znači da se njegov tata sada napokon može opustiti.

“Moj otac i moja obitelj mi znače sve. Nikad neću zaboraviti koliko su se žrtvovali za mene, dok su pokušavali nekako skupiti novac za mene dok sam bio u Hajduku. Moj otac je imao strašno težak život i jako sam ponosan što sada može živjeti mirno, bez stresa. Znam da je nemoguće vratiti mu za sve što je napravio za mene. Ali, kupio sam mu auto i dao sam mu dovoljno novca da živi normalno, sada kad je star. To je najmanje što mogu.”, rekao je svojedobno Srna koji na listu ima istetoviranu srnu, a na prsima ime svog brata Igora koji ima Downov sindrom.

Tatu će danas, sa svojom obitelji, pokopati u 18 sati u Metkoviću.

Odgovori